A. G. Matoš

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,

Na baršunu crnom leži teška noć;

Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –

Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si.

Udaljenost ima smrti tužnu moć,

Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi –

Poginut ću noćas i za dragom poć.

- Ljubav nije sreća – znaš li kad mi reče? –

- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,

- Ljubav boli, boli, kao život boli,

- Teško, teško onom koji jako voli.

Nisi pravo rekla. Ljubav bol  je, plamen,

Arsen Dedić

POSLJEDNJI TANGO U ĐEVRSKAMA-

BONUS

sastanak mladih esperantista u gudučoj
tradicionalna regata sonković–raslina
izbor najmlađeg starca
krapanjski planinari osvajaju kamenar
najmanja glava velike glave
eminentna jazz pjevačica iz oklaja
tour d’trtar
pobjeda tlm–a nad tbf–om
kantautor iz bute
kao i urbani reper sa škopinca
hamlet iz pakovog sela
miss tromilja
mister plišac
tribunjski blues osvaja
otvaraju se brojna turistička naselja
cro–a–porter u šepurini
nihilist sa visovca
natječu se težaci iz donjeg polja
na olimpijadi u disciplini
skok s motikom
najljepše dijete iz ulice paške zjačića
prve noge promine
šibenska nevista rodom iz berlina
i šibenski zet iz okolice osla
najsamosvojniji magarac iz težačke
švedska ženska klapa
na gostovanju u bribirskim mostinama
najpristupačnija litvanka na ljetovanju
u boraji
gošća iz mađarske–zemlje tisuću jezera
gošća iz slovačke–zemlje tisuću otoka
sve do šansonjera pokraj poduzeća »čistoća«
pleše se pleše, gospodo
na kraju kišnog lita
a onda
susvita

Kako je poznato, plima stiže svako jutro,

ali nikada to nije isto more

i uvijek donosi nešto novo.

Nekad se prikrada bez glasa, miluje, ugađa.

Nekad stiže dramatično, hučeći, zapjenjena, uznemirujuća.

To je moje more.

Dobrodošli u moje more!

Arsen Dedić

BALADA O PROLAZNOSTI

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom

govoreć’ doviđenja.